Prije nego što je postojala knjiga, postojale su slike: Svjetlost kao dar i kušnja, pad onih koji su je ljubili, narodi koji nisu znali nositi ono što im je povjereno, i likovi koji su u sebi nosili više boli nego pobjede.
Pravo pisanje započelo je prošle godine, negdje oko ožujka, možda i ranije. U početku je tekst nastajao na engleskom jeziku, kroz priču o Loiku kao djetetu koje saznaje za pad Svjetlosti i za lik koji je žrtvovao sebe da bi je zaštitio.
Pisati takvu priču nije bilo lako. Teško je iznositi vlastite misli, strahove i osjećaje, osobito kada cijeli život težiš dobroti i pokušavaš pronaći svjetlo ondje gdje ga ponekad nema. Zbog toga sam više puta stao, nekada na nekoliko tjedana, nekada i dulje.
Istina je da je Luminara u svojim prvim oblicima bila bliža pjesničkoj zbirci ili ciklusu poema nego klasičnom romanu. Kroz pjesme su nastajali događaji, likovi, izdaje, zakletve i padovi. No s vremenom sam shvatio da priča mora nositi ranu do kraja.
Izdaja nije mala stvar. Zavjet nije mala stvar. Ljubav koja se pretvara u gnjev nije mala stvar. Kada Svjetlost prestane biti samo dobro i postane mjera srca, tada i priča mora nositi težinu.
Digitalni alati pomogli su mi u rečenici, ritmu i razradi pojedinih dijelova. Ali ne mogu umjesto mene nositi Jäluora, Jáluvu, Evarona, Skaolka, Loika, Nêebelavë, Lûminariös, Môr-Nivren ni pitanje zbog kojega je cijela knjiga nastala: što čovjek učini kada mu se povjeri Svjetlost?
Luminara nije nastala zato što sam želio napisati fantasy knjigu. Nastala je zato što sam htio govoriti o čovjeku, njegovoj čežnji, njegovoj slobodi, njegovoj boli i njegovu padu.